Endoproteze kuka - povijest i moderni tipovi umjetnih kukova
U posljednja dva stoljeća liječenje oštećenja kuka (bilo zbog posljedica traume, degenerativne bolesti, upalne bolesti ili osteonekroze) zbog kojih je potrebna zamjena kuka napredovalo je od rudimentarnih tehnika do minimalno invazivnih metoda koje su dostupne danas u svijetu. Ritam života je sve brži, aktivna dob produljena pa su i zahtjevi za bržim oporavkom povećani. To je utjecalo i na povećanje broja pacijenata koji se sve ranije odlučuju za operativno liječenje ugradnje umjetnog kuka. Zahvaljujući tehnološkom napretku i inovativnim tehnikama rezultati nakon ugradnje totalne endoproteze kuka postali su trajniji, a proteze stabilnije.
Povijest ugradnje endoproteze kuka
Prvi pokušaji liječenja bolesti kuka započeli su 1821. godine resekcijskom artroplastikom (odstranjenjem dijela kuka), prve korektivne osteotomije 1826.g. sa nepredvidivim rezultatima, 1860. interpozicijskom artroplastikom mekim tkivom različitog tipa (od vlastitog tkiva, pa do svinjskog mjehura), dok je prvi implantat od slonovače ugrađen 1891. godine sa potpunim poslijeoperacijskim neuspjehom. 1925. godine Smith-Petersen razvija ideju zamjene zglobne površine kuka interpozicijskom artroplastikom različitim materijalima (staklom, celuloidom, bakelitom, CoCrMo legurom) sa šarolikim rezultatima gdje je najbolje rezultate pokazala legura kobalta, kroma i molibdena.
1940. godine te tijekom II. svjetskog rata popularizirana je procedura resekcije glave bedrene kosti kod bolesnika s tuberkulozom ili infekcijom kuka, a ta procedura - Girdlestone, nazvana po svome autoru, se koristi i danas u određenim, rijetkim situacijama.
Poslijeratno razdoblje dovodi do razvoja femoralne komponente, poznata endoproteza koja se i danas u modificiranom obliku koristi je Moore proteza, nazvana po jednom od svojih autora, Austin Mooreu, a imala je karakterističnu veliku glavu i ravni stem i koristila se kao parcijalna zamjena kuka kod prijeloma vrata bedrene kosti. Zbog solidnih rezultata postala je vrlo popularna i dostupna široj populaciji, a u određenim slučajevima ugrađuje se i u današnje vrijeme.
Krajem pedesetih godina Charnley istražuje opcije za acetabularnu komponentu te su prve varijante od Teflona, no nakon neuspjeha prelazi na polietilensku komponentu koju fiksira Polimetilmetakrilatom - danas poznatim koštanim cementom. Nakon uspješnih dugoročnih rezultata prof. Charnleya započinje nova era razvoja endoprotetike kuka koja je u današnje vrijeme dovedena blizu savršenstva.
Moderni tipovi endoproteze kuka
Endoproteze kuka razlikuju se po obliku, vrsti, sastavu, ali i po načinu fiksacije. Većinu pacijenata zanima „je li mu ugrađen kuk od titana, ili mu je cementirana proteza" što često dovodi do zablude ukoliko odgovor na ova pitanja nije kakav bi željeli čuti. Već od samog pitanja nailazimo na problem: da li brine sastav proteze ili brine tehnika fiksacije?
U današnje vrijeme proteze mogu biti napravljene od nehrđajučeg čelika, titanskih legura, legura drugih metala, aluminija, cirkona te njihovih kombinacija, keramike i polietilena različitog tipa. Također njihova površina može biti obrađena na različite načine ili presvučena specifičnim slojem hidroksiapatita. Sve te varijante i kombinacije imaju za svrhu bolju fiksaciju za kost u svrhu stabilnosti i trajnosti proteze.
Kako govorimo o više komponenata proteze – zdjelična komponenta, umetak, glava i natkoljena komponenta – govorimo i o različitim materijalima tako da je nemoguće odgovoriti na pitanje je li proteza od titana. Određeni tipovi proteza bolje odgovaraju određenim tipovima kuka, neke komponente prilagođene su tehnici ugradnje stoga i odluka o tipu proteze treba biti prepuštena specijalisti.
Cementna i bescementna tehnika ugradnje endoproteze kuka
Tehnika ugradnje može, između ostalog, ovisiti i o kvaliteti kosti pa će u tom slučaju cementiranje proteze imati veći benefit za pacijenta. Što se tiče tehnike ugradnje – cementna ili bescementna – neophodno je razjasniti razliku u tehnici, ali i rezultate u oba slučaja. Naime, često se misli da je bescementno ugrađena endoproteza kuka bolja varijanta od cementne što je pogrešno s obzirom da u znanstvenoj literaturi nalazimo podatke koji navode da su razlike vrlo male, čak u nekim radovima cementne proteze imaju i blagu prednost. Cementne endoproteze popularnije su u skandinavskim zemljama dok su bescementne endoproteze dominantne u Sjedinjenim Američkim Državama, u europskim zemljama zastupljena su oba tipa endoproteze. Bescementna ugradnja skraćuje ukupno vrijeme operativnog zahvata za vrijeme koliko je potrebno da cement očvrsne što je jedan od razloga njene popularnosti. Obje metode fiksacije imaju izvrsne dugoročne rezultate stoga pacijente ne bi trebalo brinuti kojom tehnikom je endoproteza ugrađena.
dr. Luka Širola spec. ortoped.
