Strah od liječenja - deformiteti stopala

Strah od liječenja - deformiteti stopala

Područje stopala je područje predrasuda i strahova. Iza njih se, zapravo kriju neznanje i neinformiranost. Stopalo je kompliciran organ sa puno kostiju, zglobova, posebnim sustavom rada i koordinacije sa zglobovima iznad stopala ( koljenima, kukovima, kralješnicom ). Evolucija je stopalo pretvorilo u fizičkog radnika. Njegove uloge više nisu fine, složene kretnje, ne služe komunikaciji. U modernom životu današnjice mala je hijerarhija njegova značenja čovjeku, u usporedbi sa drugim dijelovima tijela. Međutim, kada se pojave problemi,to nas više iznenadi veličina tegoba i straha od liječenja, što samo ukazuje kako je značaj stopala, iako potisnut, ostao u našem pamćenju. Tako složen sustav kostiju i zglobova, koga pokreću nekoliko grupa mišića, pod kontrolom različitih živaca, izložen je nastanku prirođenih i stečenih deformiteta, funkcionalnim ispadima i specifičnim deformitetima koji prate pojedine bolesti mišića i živaca. Osnovno je pitanje, je li se sa tim tegobama treba pomiriti i dalje živjeti.Je li je takav stav ispravan?Unatrag 20 godina jako su se proširila naša znanja o stopalu i mogućnostima liječenja. Za pacijenta je uvijek nelagodna spoznaja, kako se ti problemi rješavaju uglavnom operacijskim liječenjem, dok je konzervativno liječenje, iako upotrebljivo često ograničene vrijednosti. Manjak informacija o mogućnostima liječenja stopala, u našoj sredini, doprinosi većem strahu i zatečenosti, kada se ljudi suoče sa potrebom operacijskog liječenja, nego kod potreba takvog liječenja drugih organa.Ništa bolje ne može opisati probleme, koje ljudi mogu imati zbog stopala, nego kao priča iz prve ruke, od čovjeka koji sve je to prošao.Ovo je ispovijest o vlastitim iskustvima, problemima i tegobama mojeg pacijenta iz susjedne države iz Sarajeva.Evo njegove priče.
 
"Svi moji problemi sa stopalima su posljedica genetskog oboljenja koje se zove Charcot–Marie–Tooth (CMT) periferna neuropatija. Za razliku od muskularne distrofije, za koju je čula većina ljudi, a koja utječe direktno na mišiće, CMT je neizlječivo oboljenje koje napada nerve koji upravljaju tim mišićima. Prvi simptomi su primjetni na nogama: slabost nogu, deformiteti stopala, skvrčeni prsti, i visok rist stopala. To su deformiteti tipični za ovo oboljenje. U genetičkoj lutriji koja je u moj DNK dodala i CMT, moja stopala su imala sve navedene deformitete. Sjajno, zar ne?
U redu, reći ćete, ne zvuči kao opasan problem. I znate šta, bili bi ste u pravu. Većina mog djetinjstva i odrastanja je bila manje-više ista kao i kod mojih prijatelja. Igrali smo nogomet, košarku, radili raznorazne gluposti, i osim što sam bio sporiji od prosjeka i imao slabiji odraz, nisam osjećao nikakve ozbiljne smetnje. Na koncu, šut kompenzira mnoge stvari koje vas ne čine sjajnim timskim igračem. Ponekad sam imao problem, odnosno osjećaj nestabilnosti i to je bilo sve.

Znao sam da je operativna korekcija stopala jedini način da se neki od tih problema eliminiraju, jer su mi to rekli doktori. Na žalost, operativne metode koje su bile dostupne u to vrijeme graničile su sa entuzijastičkim radovima španjolske inkvizicije. Tako, uz sve napore dobrih čika-doktora, nisam bio spreman da se samostalno podvrgnem tim zahvatima. Narednih 20-tak godina je prošlo bez većih problema, u stanju laganog pogoršanja stanja (kako kaže Pink Floyd "consumed by slow decay") i gubljenja osjeta u nogama, koje je bilo toliko sporo i skoro neprimjetno, da na koncu nije bilo zabrinjavajuće. Sve to nisam čak ni pripisivao CMT-u. Znate onaj glasić koji ti kaže "nemaš više 18 godina"? Ta rečenica je postala obavezna mantra nakon svake primijećene promjene nagore.
Ono što nisam znao je da pravi problemi očito nastaju zamorom materijala. Kako sam postajao stariji, bol je postajao svakodnevni pratilac. Buđenje- bol. Odlazak na spavanje- bol. Između ta dva dnevna rituala- još boli. Nakon dovoljno vremena se čak i naviknete. Ne smeta. Samo još jedna redovna pojava; skoro kao pokora. Prihvatiš je kao sastavni dio dnevnog mazohističkog rituala, tako sjajno opjevanog od strane emigranta i nove zvijezde reality showa Ekrema Jevrića: "po''''''''so, kuća; kuća, po''''''''so". U mom slučaju, taj je ritual pratio bolni dodatak.

Ovo bi se možda i nastavilo do danas, da se jednog dana, prije nekih 5 godina, nisam probudio sa stopalom koje je tokom noći naraslo na veličinu omanje dinje. Nakon što sam urgentno primljen na odjeljenje ortopedije, dijagnoza je brzo uspostavljena, infekcija Staphylococcus aureus bakterijom. Kako? Povreda stopala koja je nastala zbog njegovog nepravilnog položaja je dovela do toga da koža na tabanu pukne i dozvoli bakteriji slobodan ulaz u krvotok. Nakon 4 tjedna boravka u bolnici i intravenoznih antibiotika skoro 24 sata dnevno, infekcija ( koja je potencijalno opasna po život) je sanirana. Trebalo je 3 mjeseca da se potpuno oporavim od samog tretmana, a nakon toga sam postao ekstremno fobičan na bacile. Suvenir na bolničke dane (ako smijem da parafraziram Đoku Balaševića).

Dvije godine nakon toga, primijetio sam izraslinu na istom tom stopalu. Izraslina nije bila bolna, ali više nisam mogao da koristim svoju vlastitu obuću. Onda sam počeo da kupujem šire modele u inostranstvu, ili veće brojeve, kako bi nekako mogao izaći van. Odjednom, izraslina je postala veoma bolna, upaljena, i ja sam ponovo završio u bolnici. Ovaj put je u pitanju bio upaljen absces, koji je, gle čuda, nastao kao posljedica nepravilnog položaja stopala. Nakon operativnog zahvata i narednih 2 mjeseca pokušaja saniranja ozljeda nastalih nakon ekstrakcije tog (do tada već ogromnog) abscesa, konačno sam odlučio da pokušam da se riješim bola.
Ispitujući opcije koje su mi stajale na raspolaganju, došao sam do zaključka da se metode koje se primjenjuju u državnim bolnicama nisu previše promijenile od tih sedamdeset i nekih. "Inkvizitori" su, istina, bili neki novi klinci, ali je metoda ostala ista. Ni ja se nisam puno promijenio za sve to vrijeme. I dalje se nisam osjećao dobro okružen medicinskim osobljem koje s entuzijazmom vitla skalpelom, s gnušanjem odbija odgovoriti na moja pitanja (jer ja nisam medicinar, za ime Boga), i koje predlaže metode koje su 60-tih patentirane u SSSR-u. Smatrao sam da je medicina od tada napredovala krupnim koracima, ali sam, prema stručnom mišljenju i postignutom koncensusu liječničkog konzilija, ipak bio u krivu.

Tražeći rješenje, došao sam u Specijalnu bolnicu "Dr. Nemec". Nisam imao velike nade i očekivanja. Kad obiđete mnogo zdravstvenih ustanova, ne očekujete da će se odjednom naći neka revolucionarna rješenja, neka opcija koja je promakla drugima. E, tu sam bio u krivu. Potpuno u krivu. U biti (barem kako sam shvatio riječi Dr. Irhe), rješenje uopće nije revolucionarno niti spada u granična područja medicine. Potrebno je bilo vratiti stopala u što normalniji položaj.

Lakše reći nego učiniti. Bila je potrebna osteotomija petne i prve donožne kosti, plantarno opuštanje, produženje Ahilove tetive, i transpozicija tetiva. Sama kompleksnost zahvata i činjenica da je sve prošlo bez komplikacija, nije me sama po sebi toliko zadivila. Ono što me istinski zadivilo je pristup pacijentu, spremnost da se odgovori na sva moja pitanja (da, čak i glupa pitanja), i spremnost da se uopće pristupi takvom operativnom zahvatu. Nakon svih pregleda, konzultacija i "razrade plana", iz ordinacije sam po prvi put izašao sa razumnim stupnjem uvjerenosti da će stanje biti bolje. Zašto? Zato što je Dr. Irha govorio na jasan i razumljiv način, i nije ostavljao dojam ni najmanjeg zabrinutosti. Kao da operativni zahvati koje je planirao, predstavljaju rutinski zahvat; kao da je u pitanju redovan servis automobila. (Uzgred, nešto što sam shvatio tokom godina, ako vam "stručnjak" objašnjava nešto iz svoje specijalnosti, a vi ne možete da shvatite o čemu uopće priča, vjerojatnost da taj "stručnjak" također nema pojma o toj oblasti je 99,9%).

Da li je potrebno reći da sam samo nakon 6 tjedana bio "kao nov"? Nekoliko sati operacije i 42 dana u gipsu je riješilo moj problem koji imam od rođenja. Počeo sam vraćati ponovno svoj život. Ponovo sam mogao da hodam bez bola, da vozim bicikl, šetam sa psom, i općenito da živim puno normalnije. Da, pošto moje stopalo nikad nije bilo "normalno," nije ni sada, ali je puno bliže onome o čemu drugi uopće ne razmišljaju- funkcionalnom tjelesnom sklopu koji omogućava kretanje bez tegoba i boli.

Godinu i pol dana nakon lijevog stopala, sam riješio da istu intervenciju napravim na desnom stopalu. Čim se na desnom stopalu pojavio upalni absces, nisam htio čekati kao nekada. Uopće nije bilo dilema da li uraditi operativni zahvat na desnom stopalu ili ne. Znao sam gdje da odem, i kakav rezultat mogu očekivati. Znao sam kojoj medicinskoj ekipi mogu vjerovati. Prošlo je još 6 tjedana, i nadam se da ću za nekih godinu, godinu i pol ponovno igrati nogomet sa ekipom iz kvarta (barem sa onima što su još tu), moram da provjerim da li je šut ostao isti, ili se poboljšao ovim zahvatima. Ako tekma ne prođe dobro, tražiti ću refundaciju."
 
Napisao:Prim.mr.sc. ERNEST IRHA, dr.med. 
 
Stopala prije operacije
 
  
 
Stopala nakon operacije
 
  


Suradnja s osiguravajućim kućama

Ova stranica koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Za nastavak korištenja web stranice kliknite na "Slažem se". Postavke kolačića mogu se konfigurirati u vašem web pregledniku, a više informacija potražite ovdje. Slažem se